Na sveučilištu ste čija povijest datira još od 1669., a Filozofski studij, kao tadašnja Neoacademia Zagrabiensis od 1692. godine. U svom dugom postojanju, mijenjajući do danas razne organizacijske forme i sadržaje djelovanja, Zagrebačko sveučilište ostalo je središnja ustanova koja je obrazovala većinu hrvatske inteligencije. Istina, moderno Sveučilište u Zagrebu započinje s radom 1874. godine kroz četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski, ali njegi najraniji početci, povijest i zasluge ne mogu se nikako zanemariti niti zbog toga umanjiti.

Unutar korpusa Zagrebačkog sveučilišta današnji Filozofski fakultet (kao Mudroslovni), započeo je s radom akademske godine 1874/75. na kojemu su se nakon prvih katedri (filozofije, opće povijesti, hrvatske povijesti, slavenske i klasične filologije) postupno formirale i otvarale i druge. Danas na Fakultetu djeluju 22 odsjeka sa preko stotinu katedara te nekoliko znanstvenoistraživačkih zavoda, nastavnih centara, lektorata i drugih radnih jedinica. Na fakultetu je nešto manje od sedam tisuća studenata u dodiplomskom i gotovo tisuću studenata u poslijediplomskom studiju s kojima radi više od pet stotina nastavnika u znanstveno-nastavnim i suradničkim zvanjima. Uz druge zaposlenike, kao i vrlo heterogenu strukturu djelatnosti u području društvenih i humanističkih znanosti, Filozofski fakultet je već sada svojevrsno sveučilište, koji od akademske godine 2005/06. sasvim korespondira s Bolonjskom koncepcijom propulzivne prohodnosti i izvrsnosti.

U sastavu Filozofskog fakulteta Odsjek za pedagogiju jedna je od njegovih najstarijih sastavnica. Prvo predavanje i „pedagogične vježbe“ iz općeg kolegija Pedagogija, na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu, održao je akademske godine 1876./77. profesor filozofije, dr. Franjo pl. Marković; dakako na polazištima filozofa i utemeljitelja europske znanstvene pedagogije J. F. Herbarta. Ipak, spomenimo u ovoj prigodi, kao povijesnu činjenicu, da se „pedagogika“ na zagrebačkom Sveučilištu prvi puta nalazi u redu predavanja Bogoslovnog fakulteta kao jednosemestralni kolegij kojeg je predavao dr. Ivan Koharić, 1874/75. studijske godine. Na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu pedagogija se zadržava punih dvadeset godina u krilu filozofije, kao njegove „prve stolice“. Tek akademske godine 1893/94. započinje s radom pri fakultetu samostalna Katedra za pedagogiju kao teoretičnu i praktičnu filozofiju, a dr. Gjuro Arnold imenovan je za njezina predstojnika. Međutim, tek njegovo prvo cjelovito i sustavno izloženo predavanje iz „pedagogice generalis“ od 19. travnja 1895. može se stvarno smatrati početkom sveučilišnog curriculuma naše pedagogije. U zimskom semestru 1896/97. profesor Arnold održava stalni Pedagogijski seminar za buduće srednjoškolske profesore tako da, prema tadašnjim općeprihvaćenim kriterijima, započinje znanstveno utemeljenje pedagogije kao sveučilišnog predmeta i studija.

Daljnji razvoj studija pedagogije u krilu Filozofskog fakulteta nastavljen je njezinim potpunim osamostaljenjem (1928.) kao druge studijske grupe s više nastavnih kombinacija u odnosu na druge katedre. Time se započelo i sa osposobljavnjem posebnog profila – diplomirani pedagog. U prilog definitivnom utemeljenju i osamostaljenju pedagogije kao sveučilišne i znanstvene discipline ide i činjenica da je u razdoblju od 1896. do 1928. godine u području pedagogije doktoriralo šest osoba.

Nakon ove faze razvoja slijedilo je stvarno i formalno učvršćenje pedagogije unutar fakultetskog i sveučilišnog studija prije svega kroz nove sadržajno-organizacijske oblike, bogaćenja i grananja. Tako je, na primjer, 1946. godine osnovan Institut za pedagogiju Filozofskog fakulteta, kao nastavna i znanstvena jedinica, koji daje pedagoško obrazovanje studentima Filozofskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. To je istodobno činilo prva i prava ishodišta za stvarnu teorijsku autonomiju pedagogije; njezino strukturalno i metodološko priznavanje.

U razdoblju prvih pedeset godina pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu njezini istaknuti nositelji bili su profesori: Franjo Marković (1845-1914); Gjuro Arnold (1853-1941); Albert Bazala (1877-1947); Stjepan Matičević (1880-1940); Pavao Vuk Pavlović (1894-1976); Stjepan Pataki (1905-1953); Vlado Petz (1887-1970).

Nakon II. svjetskog rata pedagogija je u okviru Filozofskog fakulteta imala potpun i ravnopravan razvojni tretman s drugim zastupljenim znanstvenim i nastavnim disciplinama. Studirala se kao dvopredmetni, a od šezdesetih godina prošlog stoljeća još i kao jednopredmetni studij. Zatim je od akademske godine 1979/80. prešla isključivo na jednopredmetni studij što je trajalo deset godina, tj. do 1993/94. godine. U međuvremenu Odsjek za pedagogiju je prošao različite neuspjele integracije s Pedagoškom akademijom u Zagrebu (1981), kratkotrajnu (trogodišnju) studijsku suradnju s Hrvatskim studijima, da bi se akademske godine 1997/98. definitivno vratio u Filozofski fakultet isključivo u dvopredmetnu studijsku kombinaciju sa svim izvedbeno istovrsnim grupama na fakultetu.

Današnji studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organiziran je i strukturiran prema europskim standardima bolonjskog procesa i uvođenju ECTS-bodovnog sustava; suradnje, mobilnosti i prohodnosti, ali i vlastite prepoznatljivosti. Preddiplomski i diplomski studij koncipiran je u trajanju od pet godina (3+2), te kroz sustav nastavnih modula uz dosljedno provedeno načelo jednosemestralnosti i protočnosti studiranja. Na njih se u vertikalnoj završnosti nastavlja poslijediplomski doktorski studij pedagogije.

U razdoblju drugih pedeset godina prošloga stoljeća započeo je i poslijediplomski znanstveni magistarski studij pedagogije, akademske godine 1967/68. Za prve generacije to je bio opći smjer s individualnim specijalističkim usmjerenjima studenata. Nastava je izvođena uglavnom iz temeljnih pedagoških kolegija (Teorijske pedagogije, Povijesti pedagogije, Didaktike, Metodologije pedagoških istraživanja, Komparativne pedagogije), te posebnih metodika i nekih kolegija vezanim uz opredjeljenje studenta obzirom na temu magistarske radnje. Postupno su uvođeni i drugi obvezatni kolegiji iz područja predškolske i školske pedagogije, pedagogije slobodnog vremena i andragogije. Tako je generacija poslijediplomskog studija akademske godine 1984/85. mogla od samog upisa odabrati predškolsko, školsko ili andagoško opredjeljenje. U razdoblju od 1987. do 1998. godine nije bilo sustavnog poslijediplomskog studija pedagogije, ali je ipak jedan zavidan broj obranio magistarske i doktorske radnje. Akademske godine 1998/99. nastavljen je sustavan poslijediplomski magistarski studij pedagogije i trajao do 2004/05. godine.

Od utemeljenja poslijediplomskog znanstvenog magistarskog studija pedagogije do danas, kroz jedanaest generacija i skoro četrdeset godina postojanja, magistrirala su 122 studenta. Akademske godine 2006./2007. ponovno je pokrenut doktorski studij pedagogije, sada prema bolonjskom planu i programu. Doktorat iz pedagogijske znanosti, kroz sve godine postojanja Odsjeka za studij pedagogije do 2006. godine, stekla su 103 pristupnika.

U razdoblju drugih pedeset godina prošloga stoljeća; osobito sa bržim širenjem sadržaja i organizacijskih oblika studiranja te obuhvatom većeg broja studenata, rastao je broj nastavnika i suradnika na Odsjeku: Zlatko Pregrad (1903-1983); Pero Šimleša (1910-1988); Dragutin Franković (1913-2003); Mihajlo Ogrizović (1916-2005); Vladimir Poljak (1920-1998); Vladimir Mužić (1925); Ante Vukasović (1929); Ivan Klarić (1926); Milivoj Gabelica (1929-2003); Ranka Peašinović (1927); Josip Pivac (1928); Maja Špan (1938); Antun Mijatović (1939-2005). Jedan je broj nastavnog osoblja u međuvremenu radio kraće ili nešto duže na Odsjeku s kojega su otišli, iz različitih razloga, na druga radna mjesta. Danas su djelatni nastavnici: Arjana Miljak (1939); Nikša Nikola Šoljan (1942); Vlatko Previšić (1945); Vladimir Jurić (1937); Ivan Dumbović (1945); Dubravka Maleš (1952); Ana Sekulić-Majurec (1949); Vedrana Spajić-Vrkaš (1955); Neven Hrvatić (1960), Marko Palekčić (1947); Slavica Bašić (1952); Ivana Batarelo (1972), Edita Slunjski (1966), te asistenti Koraljka Posavec (1960); Ante Kolak (1972); Zvonimir Komar (1980); Sandra Citković (1978) i Marija Bartulović (1982).