Gjuro Arnold (Ivanec, 1853 – Zagreb, 1941) studirao je filozofiju kao glavni predmet, te povijest i zemljopis na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je i doktorirao kao prvi doktor filozofije Sveučilišta u Zagrebu disertacijom pod imenom ”Etika i poviest”. Usavršavao se na sveučilištima u Goettingenu, Berlinu i Parizu, a uz to je bio i srednjoškolski profesor na zagrebačkoj gimnaziji i muškoj učiteljskoj školi. Do 1893. godine bio je ravnatelj zagrebačke učiteljske škole, kada je 19. rujna imenovan za prvog predavača za ”teoretičku i praktičku filozofiju”, odnosno za izvanrednog profesora za pedagogiju i ispitivača za kandidate srednjih škola. Ovu akademsku čast profesor Gjuro Arnold preuzeo je 21. kolovoza 1894., a 19. travnja 1895. održao je prvo predavanje iz Opće pedagogije. S obzirom na njegovo imenovanje i opisane okolnosti, ovaj datum mogao bi se s pravom smatrati danom utemeljenja Katedre za pedagogiju na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u Zagrebu. Godine 1896. Gjuro Arnold postao je i prvim redovnim profesorom pedagogije na Sveučilištu u Zagrebu.

U sferi pedagogijskih sveučilišnih djelatnosti predavao je već spomenutu Opću pedagogiju (Paedagogika generalis), te Specijalnu pedagogiju (Paedagogika specialis), a uz njih vodio je i Pedagogijski seminar (Seminarium paedagogicum). Zadaća Pedagogijskog seminara pritom je bila prvenstveno u uvođenju i pripremanju studenata za nastavni rad u srednjim školama i to na didaktičko – metodičkim osnovama. Iz ovoga je vidljivo da je smisao Pedagogijskog seminara u to vrijeme bio prvenstveno praktičke pedagoške naravi, u vidu  pripremanja studenata Filozofskog fakulteta za nastavničku djelatnost, ali je uz to također bio i velik korak ka priznavanju pedagogije kao sveučilišne discipline. Gjuro Arnold ostao je na čelu Pedagogijskog seminara sve do svojeg umirovljenja 1923. godine. Njegovim je zalaganjem, uz ostalo, pokrenuto i osnivanje knjižnice pri Pedagogijskom seminaru (1896.), s priručnom literaturom iz pedagogije, psihologije i školskog udžbeničkog fundusa. U njegovu pedagošku djelatnost mogu se ubrojiti i udžbenici koje je napisao – Logiku za srednje škole, te Psihologiju za srednja učilišta.

Uz pedagogiju i filozofiju, Gjuro Arnold bavio se pjesništvom u tradiciji hrvatske književnosti 19. stoljeća i to od svoje rane mladosti. Pritom se zalagao za hrvatski duh u književnosti i kulturi, što se među ostalim posebno vidi i u čistoći njegovog jezika, ali ne zastupajući pritom ikakvu vrstu izolacionizma. Ova sfera njegove djelatnosti nipošto se ne može gledati odvojeno od njegovih pedagogijskih i filozofijskih promišljanja, što je neosporno vidljivo pri čitanju njegovih pjesama, u kojima se možda najprimjerenije zrcali cjelina njegove osobe, te koje se gotovo isključivo bave uzdizanjem ljudskoga duha u najširem smislu. Pri tome, ono što se uz estetske vrijednosti nužno iz njih iščitava je snažan pedagogijski i spoznajni eros, te istinska vjera u čovjeka i njegov viši smisao. Kao takav, Gjuro Arnold je vječni pedagogijski poticaj.

Od drugih značajnih djelatnosti, Gjuro Arnold bio je i dekan Filozofskog fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Matice Hrvatske, te pravi član JAZU-a.

Neki od njegovih radova uključuju: “Etika i povijest”; ”Zadnja bića”; ”Logika za srednja učilišta”; ”Psihologija za srednja učilišta”; ”Čeznuća i maštanja”; ”S visina i dubina”.